Glavna poruka festivala je da, iako postoji više točaka gledišta po pitanju krša, bitna je ona u kojoj se možemo povezati i shvatiti da zajedno činimo dio jedne velike strukture, kaže Anne Kathrin Godeca.

TRIBALJ – Iza sadržaja pojma krš uobičajeno stoji nešto bezvrijedno. Kad se dogodi prometna nesreća napisat ćemo naslov: »Krš i lom«. Međutim, ako pogledamo sa znanstvene strane, pojam krš označava izuzetno vrijedan ekološki sustav, složen i ranjiv, govori karstolog i znanstvenik Ivo Lučić, slikovito pojasnivši poprilično reduktivnu sliku javnosti po pitanju krša, satkanu od brojnih stereotipa i predrasuda. I upravo zato, svjesni ove činjenice, a istovremeno vođeni i željom za preoblikovanjem te iste reduktivne slike, Ivo Lučić i Anne Kathrin Godec i ove su godine u Triblju organizirali treći po redu festival znanosti, umjetnosti i aktivizma za istraživanje, promociju i zaštitu krša – Krasopis.

Kako saznajemo od Anne Kathrin Godec, spisateljice, pjesnikinje, prevoditeljice, a ujedno i glavne organizatorice festivala te predstavnice Hotela Village Balatura, mjesta na kojem se festival i održava, na Krasopisu su sudjelovali glazbenici, književnici, pjesnici, karstolozi, likovni umjetnici, speleolozi, antropolozi, krajobrazni arhitekti, filozofi, biolozi te aktivisti iz Hrvatske, Slovenije, Njemačke, Bosne i Hercegovine te Sjeverne Makedonije.

– Iako je riječ o ljudima različitih profila i područja interesa, sve nas povezuje ljubav prema krškoj prirodi i snažna želja za promocijom i zaštitom tog ogromnog prirodnog bogatstva. Krasopis je festival koji nastoji široko promisliti odnos prema prirodi krša, kako umjetnički, tako znanstveno i uporabno. Ove godine o kršu smo govorili čak i iz aktivističke perspektive, budući da smo okupili aktiviste koji su zaustavili izgradnju hidroelektrane na rijeci Uni, govori Anne Kathrin.

Ljubav prema kršu

Kako kaže, fokus prvog dijela festivala bio je na odnosu čovjeka i životinje, dok je posljednji dan festivala donio teme koje se tiču oblikovanja krškog krajolika.

– O odnosu čovjeka i životinje, krškoj flori i fauni i srodnim temama govorili su Slavko Polak, Suzana Marjanić, Hrvoje Jurić i Werner Anselm Buhre. Tu je izneseno antropološko gledište prema kojem je čovjek u središtu i dominira svim drugim vrstama. Jedan od zaključaka je da su životinje i biljke također bića s kojima moramo naučiti dijeliti prostor, graditi suradnički odnos i suživot, jer i ova bića imaju jednaku želju za preživljavanjem, a od njih jako puno ovisi i naš opstanak. O fenomenu krške prirode i krškom krajoliku govorili su Rok Mihevc, Dimitrij Mlekuž, Goran Andlar i Dijana Posavec. Aktivistički pogled na rijeke i priču o Uni iznijeli su nam Sandra Josović, Vanja Lazić i Vladimir Topić. Književnik Zoran Žmirić nam je predstavio svoju novu knjigu, Katarina Ivanišin imala je izložbu, Jelena Popržan svirala je violu i pjevala, koncert je održao Trio Gorana Tomića, Ivo Lučić i ja smo govorili o geotraumi i boli ranjenog krškog prostora… S umjetničke strane su se predstavili i Milan Soklić, Nikola Madžirov, Jan Volker Röhnert, Sandra Polić Živković te Iva Korbar. Sve u svemu, glavna poruka festivala je da, iako postoji više točaka gledišta po pitanju krša, bitna je ona u kojoj se možemo povezati i shvatiti da zajedno činimo dio jedne velike strukture. U njoj životinje, biljke, pa čak i kamen i krš, imaju svoju egzistenciju, svrhu i ulogu, napominje Godec.

Našu sugovornicu pitamo odakle tolika fascinacija kršem, pogotovo ako znamo da podrijetlo vuče iz njemačkog Schwarzwalda, gdje dominiraju šume i jedno posve drukčije prirodno okruženje.

– Krš mi je na početku bio pomalo stran. Na prvi pogled izgleda škrto, negostoljubivo i okrutno, pogotovo za vrijeme ljetnih žega ili jakih bura. Ipak, čim se malo dublje povežeš s prirodom, shvatiš koliko je krš bogat, raznolik i poseban, pogotovo njegov podzemni svijet, onaj »nevidljivi« dio. Taj dio za mene predstavlja i savršenu metaforu čovjeka. Podzemni oblici i strukture preslikavaju našu vlastitu podsvijest. Ispod površine teku rijeke emocija i misli koje često upravljaju nama i zato je jako važno poznavati i ovaj sakriveni dio, kaže Anne Kathrin.

Vrijedan ekosustav

Karstologa Ivu Lučića pitamo zašto je slika javnosti reduktivna po pitanju krša i kakva bi ona zapravo trebala biti.

– Mi imamo generalno reduktivnu sliku o prirodi u kojoj živimo. Često je uzimamo zdravo za gotovo. Ona je za nas najčešće resurs koji nam je uvijek na raspolaganju. Iz prirode uzimamo vodu, vadimo rude, sječemo stabla i tako do beskraja. To je kapitalizam razvio do krajnjih granica, stavivši čovjeka u središte. Došli smo do točke u kojoj priroda to više ne može podnijeti, a da ne dođe do sloma ekosustava. Kad se radi o kršu, onda je ta slika još tamnija. Krš je u industrijskom razvoju bio označen kao kamena pustinja i pasivna zemlja. Sadržaj pojma krš često označava nešto bezvrijedno, a zapravo je riječ o izuzetno vrijednom ekološkom sustavu. U dinarskom kršu postoje sve krške forme, od najmanjih do najvećih. Dinarski krš je po biljnim vrstama vodeći u Europi, po podzemnoj fauni i rijekama je vodeći u svijetu. U dinarskom kršu ima višestruko više podzemnih životinja nego u cijeloj Sjevernoj Americi. Jedna mala pećina Šipun u Cavtatu, koja nije duža od 100 metara, ima dvostruko više životinjskih vrsta nego čitava Mamutska pećina u Kentuckyju, a koja je duga skoro 700 kilometara. Dakle, krš je vrijedan sustav, a stereotip o njegovoj bezvrijednosti je politički-ekonomski oblikovan iz perspektive kapitalizma industrije, zaključuje Lučić.

Novi List / Robert Šimonović / Foto: Marko Gracin