Search

Novosti i zanimljivosti

underline-wave.png

ALENA BARAC: o poeziji u kojoj baš svatko može pronaći komadić svoje duše

underline-wave.png

Alena Barac, talentirana mlada Griškinja, buduća psihologinja, po prvi put se predstavila publici Vinodola u sklopu Noći muzeja održanoj u Kući Klović. Njeni stihovi oduševili su sve prisutne, a mi smo imali još pokoje pitanje o njenom pisanju na koja nam je rado odgovorila.

  • Kada si počela pisati?
    Pisati sam počela pukom slučajnosti, više iz dosade ako ćemo biti iskreni. Prvu pjesmu u prozi napisala sam u srednjoj školi, sjećam se da sam ju nazvala ”Na crnoj svili razasuti dijamanti”. Nakon što sam napisala tu jednu nikada više nisam stala.
  • Što te inspirira?
    Inspiraciju pronalazim u nekim svojim životnim događajima, ali te pjesme najviše držim sama za sebe. Ono što sam čitala na Noći muzeja pjesme su nastale iz razgovora s prijateljima ili nečega što sam načula u prolazu, pjesme s radija… Najčešće mi ”zapne” jedan stih u glavi koji se vrti danima pa se s njime igram i pokušavam ga ukomponirati u nešto. Pjesma onda najčešće nastane u trenutku kada je nemam gdje zapisati pa imam njene dijelove na računima, kovertama, uputstvima za korištenje…
  • Imaš li neke uzore?
    Obzirom da nikada nisam razmišljala o poeziji kao o nečemu čime se bavim već samo hobiju ili nečem što moram napraviti kako bi prestala razmišljati o tim stihovima zapravo nikada nisam tražila uzor, ali za sada najdraža pjesma koju sam pročitala je od pjesnikinje Elizabeth Bishop ”One art” koja govori o prolaznosti i o gubitku kao sastavnom i neizbježnom dijelu ljudskoga života.
  • Koliko zasada brojiš radova/pjesama?
    Neke radove sam putem izgubila, a ostali su razasuti po raznim bilježnicama, rokovnicima… U digitalnom obliku imam barem 150 radova.
  • Imaš li u planu kakvu zbirku?
    U planu ne, ali lijepo je o tome maštati. Ne znam da li bih imala hrabrosti odvažiti se na takav korak, posebice jer bi to značilo da bih morala objaviti i neke malo intimnije pjesme, a sebe ne bih htjela toliko ogoliti. Možda jednom, pod nekim pseudonimom.
  • Kako ti je bilo na Noći muzeja, da li je to bio tvoj prvi takav nastup?
    Moram priznati da sam bila jako preplašena jer ”na pozornici” nisam bila popriličan broj godina. Međutim, atmosfera u Kući Klović bila je toliko opuštena i topla da sam zaboravila na tremu jednom kada sam krenula čitati. To mi je bio prvi takav nastup u vidu da sam čitala više od jednog svog rada. Prije sam svoju poeziju čitala samo za natječaje kada sam morala odabrati samo jednu.
  • Hoćemo li te opet imat priliku slušati?
    Nikad ne reci nikad. Nisam mislila da će se desiti ni ova Noć muzeja, no evo me i jako sam zahvalna na toj prilici i na tome što sam doživjela da moji stihovi znače nešto i da mogu probuditi emociju u ljudima koji nisu ja i moji bližnji. Nakon ovog iskustva svakako ću biti otvorenija za buduće prilike!

Već sada se veselimo ponovno slušati Alenine stihove i pratiti njene nastupe, zahvaljujemo joj na izdvojenom vremenu i želimo joj puno uspjeha u daljnjem radu!

Podijeli objavu:

Skip to content